Da li zbog viška istorije ili zbog manjka pameti, znanja i ozbiljnosti, tek naša svakodnevica, a time i naš jezik vrve od nekad urnebesno smešnih, nekad tužnih, čak užasavajućih paradoksa.  

Inspirisana jučerašnjom fudbalskom utakmicom kao primer ću izdvojiti jedan takav tužni paradoks, turcizam „delije“ koji navijači već decenijama s ponosom nose i kojim se ponose i ukratko objasniti pravo značenje ove reči.

Deli (množina deliler) na turskom znači  junak, ludo hrabri, sumanuti, poremećeni  vojnik. U Osmanskom carstvu je ovaj naziv korišćen i za pojedinačnog ratnika i za jedinicu lake konjice sastavljene od pripadnika različitih balkanskih naroda koji su služili u osmanskim provincijama i na neprijatelja kidisali sa ludačkom hrabrošću (kažu pod dejstvom opijuma koji su obilato koristili). 

U delije su regrutovani uglavnom turski sinovi začeti po pravu prve bračne noći. Kako decu rodjenu iz ovog okupacionim zakonom legalizovanog silovanja nisu volele ni njihove rodjene majke, njihovo odrastanje je pratilo mnogo trzavica i trauma, pa je  medju njima bilo mnogo problematičnh, poremećenih i vrlo okrutnih ljudi, baš onakvih kakvi su turskim vlastima odgovarali za uterivanje balkanskog življa u red.

Eto šta dično ime "Delija" stvarno znači.

Da li je moguće da se još uvek nismo oslobodili osmanske okupacije, da i nakon skoro dvesta godina od početka oslobodilačkih ratova mi još služimo davno oteranom osvajaču? I kako je moguće da se medju tolikim izvanrednim stručnjacima za srpski jezik dosad ni jedan nije setio, imao volje, prilike ili vremena da skrene pažnju javnosti na ovu etimologiju?